Континуирани простор за сучељавање мишљења
Kontinuirani prostor za sučeljavanje mišljenja
A véleményszembesítésnek szentelt kontinuális tér
09.12.2018.

Džibiriš

Džibiriš

Džibiriš
Izraz džibiriš koristim u nedostatku boljeg, to označava brbljanje, zapravo nešto kao nasumično korištenje vokala
Nikola Perušić (Non tacebo) Tko su aktivni brbljači? Nisu to oni koji melju, njih se može razumijeti samo su dosadni, ili govore tiho kako bi upili veću pozornost okolice, ili se jadaju pa su naporni. Brbljašima sada smatram recimo ljude koji se udaljuju od ratuma i govore svojim jezikom, postaju nerazumljivi. Oni pričaju ali ih ne                                                                                     razumijemo. Mogu biti u duhovnoj ekstazi, u etiliziranom stanju, ili pod drogama, u vlastitim halucinacijama – e, na te brbljivce mislim, a da bih to razdvojio od puke brbljivosti dobro mi dođe izraz džibiriš.
Istini za volju, ta pojava jest rijetkost. Mislim, postoje čak i religije kod kojih se „govori jezicima”, uslijed izljevanja Duha svetoga dopuštaju si koristiti nepoznate riječi nepoznatih jezika, to smo vidjeli na filmu. Ali, u praksi, rijetko će netko u crkvi na misi u lokalnoj župi u nedjelju izjutra početi iznebuha govoriti mongolski, svahili, francuski ili neki polinežanski jezik. Čak i među šamanima, poruke koje prenose s drugog svijeta, ili svjetova, rijetko su džibiriš, već gramatički, sadržajno i literarno vrlo lijepi i razumni, razgovijetni.
Pa gdje nam se skrio džibiriš, gde ga tražiti, ima li ga? Osim ovih beskućnika kojima je droga „popila mozak”? Naravno, ima ga u djece u nekoj fazi. Kada pričaju vlastitim jezikom prije nego li ih društvo podesi na tvorničke postavke, dok je njihov duh još preširok da bi bio sužen na pravila, pravila, gramatička pravila da bi me udavila. Džibiriš je ugodan povjetarac, dah jedinstva. Kada te nije briga tko te razumije, jer govoriš iz srca, a ne mozga, kada govor služi za uspostavljanje unutarnjeg jedinstva, a ne dopadnosti spoljnjem svijetu.
Upoznao sam ljude koji podučavaju džibiriš, otvaraju odrasle usamljene slomljene jedinke ka njihovoj unutarnjosti. Blebeću bez značenja, ali iznose izravne emocije. E, to je u današnje vrijeme vrhunac hrabrosti, ili ludosti, recimo. Čak sam upoznao i jednu gospođu koja tvrdi kako džibirišom komunicira na vilinskom jeziku jer je njena duša došla s drugog planeta, a zaista tako i izgleda. Nebitan je izgovor, valja govoriti džibiriš, tajni vlastiti jezik.
Neki od velikih stvaraoca su rabili ovu tajnu, autor mistične sage izumio je vlastiti jezik, koji je bio predložak za popularnu kulturu Gospodara prstenova, i sličnih knjiga i filmova.
Zapravo, ako uvidimo da je duša pojedinca u izravnoj svezi s duhom svijeta, da sve što je izvana zapravo je i u nama samima, ako smo nedjeljivi dio celine, i ako naš vlastiti nemušti jezik služi kako bi posložili vlastiti unutarnji                                                                                  svijet, onda dobiva smisao ono što nazivamo čarobnim riječima. Ako vlastitim izričajem posložimo dobro stvari u sebi i svojim nemuštim jezikom izrazimo ih u vanjsku okolicu, to onda mijenja naš unutarnji, a spojenim sudovima i vanjski realitet. Mijenjamo stvari na fizičkoj razini, postajemo magovi, imamo čarobne riječi i pravimo obrte.
Dok se horde znanstvenika trude analizirati, visicirati komunikacije putem gramatike, estetike, svih disciplina, čovjek koji dopusti sebi otići na drugu stranu, on zapravo izlazi iz pravila, postaje slobodan, džibirišom ga ne možemo kvantificirati. On, izmišljajući što će reći u svakoj sekundi u sadašnjosti, tvori vlastiti realitet i dakle napušta razumsko ustrojstvo, dogovorna pravila, norme, standarde, on je kreativac i luđak. Jer božanska mudrost je ovosvjetna ludost, zar ne?
Agni džibiriš padme hum mubarak olsun!