Nesposobnost i plašljivost medija

Nesposobnost i plašljivost medija
Razgovor o društvenoj odgovornosti medija, Zlatko Romič, novinar: Pogledajte samo na kakav otpor od zaposlenih zbog nereguralnih odnosa, kada su plaće u pitanju, nailaze vlasnici Subotičkih novina, odnosno na kakvu je solidarnost od svojih kolega naišla mala skupina „otporaša“ u Radio Subotici zbog problema koji su nastali postavljanjem najnovijeg direktora Ljubiše Stepanovića.
U kojoj mjeri medijei u Srbiji uspijevaju vjerodostojno prezentirati našu stvarnost?
Kako se uzme. Pođemo li od primjera kao što su emisije Insajder na B92, Radar na Televiziji Vojvodine, djelomice Danasa, kompletnog sadržaja Helsinške povelje, a napose posljednje Borbe, koja je izlazila niti punih godinu dana, moglo bi se pozitivno odgovoriti na vaše pitanje. Ti su mediji, odnosno emisije, bili ili još uvijek jesu primjer kako se istraživanjem i analizom, dakle „kopanjem po stvarnosti“ može doći i do njezinog suštinskog prikazivanja. Na žalost, takvih medija kod nas u brojanju stane na prste dvije ruke. Sve ostalo, a napose „pinkovi“, „happyji“, „sto trojka“ i tiskano jeftino smeće ne samo da ne žele, ne smiju i ne znaju prepoznati problem, nego postoje kako bi ga zataškali ili čak i izvrnuli. Primjerice, pogledajte samo njihov nekritički odnos prema vlasti, Crkvi, Vojsci, a odnedavno i „majčici Rusiji“ i drugim „svetinjama“, odnosno često stigmatiziraju druge (Hrvate, Albance, Rome, Ameriku, Englesku...), male vjerske ili homoseksualne zajednice. Primjera je zaista toliko da ih samo slijep ne vidi.
Što znači medijska društvena odgovornost?
To bih i ja volio pitati nadležnog tužitelja zbog svakodnevnog elektroničnog emitiranja ili pisanja govora mržnje. Ako se netko, samo na temelju svoje vjere, nacije, boje kože, seksualnog opredjeljenja ili svjetonazora može nekažnjeno prozivati, onda se o društvenoj odgovornosti medija, bar kod nas, ne može govoriti. Poslušajte samo kakve se gadarije iznose u Ćirilici, Ludoj kući ili Kursadžijama i pogledajte samo naslove i tekstove u Kuriru, Informeru, Našim novinama... Zbog nesankcioniranja takve propagande normalnim ljudima se često ledi krv u žilama.
Jesu li mediji svemoćni u oblikovanju javnog mnijenja ili je to fama?
Dijelom, ali onim manjim, jesu, večim dijelom uvijek iza toga stoji država i njezine moćne institucije. Sjetite se samo uloge RTS-a, RTNS-a, Politike ili Večernjih novosti s konca osamdesetih i početka devedesetih, pa ćete vjerojatno i sami doći do zaključka kako su oni zapravo bili tek puko sredstvo za izvršenje državnog projekta ondašnje politike, začete još u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti. Na žalost, niti nakon pada režima Slobodana Miloševića situacija se nije promijenila na bolje, jer većina urednika i novinara nisu dosegli do onih razina svijesti po kojoj se zdravo društvo razlikuje od bolesnog, odnosno BBC od RTS-a. Ako, primjerice, kod nas i dalje postoji kontinuitet njegovanja idolatrije spram neupitnih veličina kakve su Brana Crnčević, Matija Bećković, Goran Bregović i Nemanja Kusturica i sve to u kombinaciji s Cecom, Sekom, Karleušom i sličnim graktaljkama, onda se zaista može govoriti o tome da mediji kreiraju mnijenje. Pogledajte samo što nam čita ili sluša današnja mladež i na temelju kojih vrijednosti.
Je li teže bilo raditi novinarski posao devedesetih, s obzirom na tadašnji društveni kontekst, ili ga je podjednako teško i danas raditi u aktualnom društvenom kontekstu?
Devedesetih je vjerojatno bilo lakše, jer je protivnik bio prepoznatljiviji. Dovoljno je samo bilo vidjeti kupuje li čovjek Našu borbu ili Dnevnik, smije li se Coraxu ili Kosanoviću, pa da mnogo toga bude jasno. Na žalost, od pobjede DOS-a do današnje koalicije na vlasti to je mnogo teže, jer se ta razlika vremenom izgubila. Nakon što lustracija nije provedena, u vlasti posljednjih petnaestak godina nije participirao samo onaj tko to nije htio, a većina medija, nesposobna i plašljiva da se suprotstavi vlasti, tome se samo prilagodila.
Je li moguće tzv. neovisnost medija?
Na pitanje o neovisnom novinarstvu odgovor je uvijk negativan. Njega ni u teoriji ne može biti, jer čovjek na koncu mora biti ovisan makar o svojoj savjesti. Na žalost, niti na pitanje konkretnije neovisnosti, one od vlasti ili kapitala, odgovor je takođe isti. U slučaju naših medija vlasnicima (lokalnim samoupravama ili kapitalistima) je taj posao višestruko olakšan. U većini urednika i novinara, naime, imaju poslušne izvršitelje, nesposobne da sami dođu do nekog zaključka. I ne mora se gledati samo na Beograd ili Novi Sad, ima toga i u lokalnim sredinama. Pogledajte samo na kakav otpor od zaposlenih zbog nereguralnih odnosa, kada su plaće u pitanju, nailaze vlasnici Subotičkih novina, odnosno na kakvu je solidarnost od svojih kolega naišla mala skupina „otporaša“ u Radio Subotici zbog problema koji su nastali postavljanjem najnovijeg direktora Ljubiše Stepanovića.
Zbog čega srbijanski TV programi ne sadrže emisije posvećene rokenrolu?
Skoro sve što sam do sada rekao, daje odgovor na ovo pitanje. Kako sam kod vas ranije pisao, Radio-televizija Vojvodine najsvjetliji je primjer javnog servisa u zemlji i regiji, a Gruvanje je jedna od emisija koju nisam spomenuo. Rock je, kako je to Balašević opjevao, kod nas nestao dolaskom narodnjaka na vlast, a za to smo, kako je to rekao opet isti autor, krivi mi sami. Urbana svijest devedesetih pala je bez otpora pred najezdom ruralnih i taj rat, danas gledano, čini se izgubljenim. Pitanje urednika i novinara koji su se bavili ovom vrstom muzike (i svijesti) u medijima je također prešutno riješeno. Međutim, i od toga ima jedna gora stvar. Časnije je „umrijeti nestajući“, kao što je to uradio Johnny Štulič, nego li opstati na način Bore Đorđevića ili Galije.
                                                                                                                        Zvonko Sarić
(Hrvatska riječ, 22. kolovoza 2014. godine)