Kamenčić u vulgarnoj reviziji povijesti

Kamenčić u vulgarnoj reviziji povijesti
Iako se načelno ne bi trebalo osvrtati na manje ili više apsurdne političke inicijative, no kako se priča o „komunističkom dekretu o pohrvaćenju Bunjevaca” već petnaestak godina papagajski ponavlja, neki puta ipak treba imati na umu kredo najpoznatijeg ministra propagande prema kojem „tisuću puta ponovljena laž postaje istina”.
Iako je o famoznom dopisu GNOOV-a iz 1945. već pisano u Hrvatskoj riječi (npr. Tomislav Vuković 2011. god. u br. 417 i 418), ovaj puta čini se uputnim osvrnuti na inicijativu Bunjevačkog nacionalnog vijeća upućenu Pokrajinskom tajništvu za kulturu, javno informiranje i odnose s vjerskim zajednicama, osobito zbog nedavne izjave (15. VIII. 2016.) Pokrajinskog tajnika Miroslava Štatkića kako će se on zalagati da se ova „nepravda” ispravi.
Prije svega, vulgarno je politikantstvo tražiti proglašenje „naredbe” (premda se radi o običnome službenom dopisu) GNOOV-a „aktom nasilne asimilacije i diskriminacije” i „protivnim ljudskim pravima i slobodama”, a prešutjeti povijesni kontekst nastanka ovoga dopisa („akta u formi naredbe”, kako je navedeno na tiskovnoj konferenciji). On je nastao kao reakcija na politiku okupacijskih Horthyjevih vlasti koje su Bunjevce odvajali od Hrvata još iz vremena Austro-Ugarske i u međuratnom razdoblju, a istu su politiku vodili i srpski nacionalisti bliski dvoru u Kraljevini Jugoslaviji. Ako su povijesni slijed događaja i logika inicijative za stavljanje izvan snage famoznoga dopisa koherentni, onda bi iz toga proizašlo da je politika Miklósa Horthyja bila demokratska za Bunjevce u Bačkoj i da ju treba i nastaviti! Međutim, politički okvir njegova nastanka bio je dio novih međunacionalnih temelja Jugoslavije, kao zajednice ravnopravnih naroda, za razliku od politike karađorđevićevske Jugoslavije u kojoj je dominirao jedan, relativno najbrojniji, narod, a usputni dio te politike bilo je priječenje Bunjevcima da se integriraju u hrvatsku naciju. Da je dopis GNOOV-a nastao kao element nove međunacionalne politike u Vojvodini, potvrđuju Titove riječi na osnivačkom kongresz KP Srbije 8.-12. V. 1945. u Beogradu kako „srpski šovinisti u Vojvodini neće da priznaju Hrvatu da je Hrvat, već ga zovu Bunjevac. On traži propusnicu za Beograd, a ovaj mu piše: narodnost Bunjevac...”, te je GNOOV jednostavno htio onemogućiti nastavak takvih međunacionalnih podmetanja.
Kako je to već običaj kod politikantstva ono se „začinjuje” i povijesnim neistinama, a u ovom slučaju izjavom kako je bilo 100.000 izjašnjenih Bunjevaca 1918. godine. Naime, nikakvoga popisa stanovništva 1918. godine ni u Austro-Ugarskoj ni u Kraljevini SHS, pa tako ni u Subotici nije bilo, a na službenim popisima 1921. i 1931. uopće nije bilo rubrike o narodnosti (o tome je 2011. pisao Mario Bara u br. 420 Hrvatske riječi).
Logičku besmislenost inicijative ilustrira i izjava jednog od sudionika tiskovne konferencije, koji je otvoreno priznao da je u Srbiji danas nacionalno izjašnjavanje i organiziranje potpuno slobodno i da su Bunjevci u Srbiji priznati i organizirani kao nacionalna manjina, pa se teško može smisleno odgovoriti na pitanje zašto se iz povijesti izvlači dopis star više od sedam desetljeća po kome nitko ne postupa? A pri tome se prešućuje da je mogućnost izjašnjavanja kao „Bunjevaca” na popisima stanovništva u Jugoslaviji uvedena još 1971. (tada se tako izjasnilo skoro 15.000 osoba) i ostala je u svim popisima do danas (oko 16.000 izjašnjenih 2001.)!
Daljnji politićki galimatijas u svemu jeste zamagljivanje problema suvremene politike nacionalnoga izjašnjavanja u Srbiji, u kojoj već više od dva desetljeća jedva da ima mogućnosti za nacionalno se izjasniti uopće (što je, inače, savršen sustav asimilacije nacionalnih manjina!), osim na popisu stanovništva. Zbog ovoga su se Akcijskim planom za poglavlje 23 i Akcijskim planom za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, na traženje iz Europske unije vlasti Srbije obvezale „uspostaviti mehanizam za prikupljanje podataka o nacionalnoj pripadnosti”, te „urediti upis podataka o nacionalnoj pripadnosti u javne isprave i službene evidencije”. Dakle, stvarna aktuelna manjkavost u srpskom sustavu jeste nepostojanje evidencija o nacionalnoj pripadnosti uopće, a ne povijesni dokument koji se tiče jedne manjine a koji se usto ni ne primjenjuje.
Unatoč negiranju, bunjevačko pitanje, poput vlaškoga, u Republici Srbiji evidentno postoji. Međutim, ono se ne sastoji u priječenju bilo kome da se izjasni kako želi (npr. prigodom izrade Akcijskoga plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina, u čijoj su izradi sudjelovali i predstavnici Bunjevačkog nacionalnog vijeća, nitko ni jednom riječju nije dovodio u pitanje važeći ustavni princip slobodnog izražavanja nacionalne pripadnosti), pa dakle kao i Bunjevac, već u nejednakome tretmanu vlasti u odnosu na one Bunjevce koji se osjećaju Hrvatima! To znači favoriziranje, političku, materijalnu, medijsku i svaku drugu potporu ovome državnom projektu dok se isto uskraćuje nama Bunjevcija koji se osjećamo Hrvatima. Primjerice, iako i mi Bunjevci koji se osjećamo Hrvatima plaćamo porez i izvršavamo druge obveze prema državi čiji smo državljani, Matica srpska, SANU i Filozofski fakultet u Novom Sadu podupiru i provode projekte afirmacije nehrvatstva Bunjevaca, dok u potpunosti izostaje njihova potpora projektima bunjevačkih Hrvata,
U svakom slučaju, ukoliko nove pokrajinske vlasti usvoje ovu inicijativu, a na novinskoj konferenciji je rečeno da je politička potpora osigurana nakon duljih intenzivnih kontakata, bit će to tek još jedan kamenčić u reviziji novije povijesti, u kojoj su vrh ledenoga brijega rehabilitacija predsjednika kvislinške vlade, kao jedinstveni slučaj u Europi ili rehabilitacija vojnoga vođe kolaboracionističkoga pokreta u Jugoslaviji.
                                                                                                  Slaven Bačić
(Hrvatska riječ, broj 705, od 21. listopada 2016. godine, strane 12-13)