| »Malo sam se uplašio za život...« |
| Story | |
| piše: Dijana Kopunović | |
|
Ovo je opasan rat i dok je trajao glava mi je bila u ratu. Samo sam mislio na rat, igrao sam se rata. Ako se ja uplašim to ne znači da bežim. Što više bežiš to te više vija. Nikome ne pričam o svojim strahovima. Rat je ozbiljan, može se poginuti pa zato ćutim. Prvi put kada je ovde pala bomba spavao sam. Probudio me je snažan tresak a onda je odjednom bilo svetlo. Kada je drugi put pala bomba bio sam sa dedom na pecanju. Video sam dim, geleri su leteli, malo sam se uplašio za život. Čujem avione i mislim »to su oni mali izviđači« kad ono bomba. Bilo je jako opasno ali ipak smo preživeli. Ostao sam gde sam. Slušao sam vrlo dobro dedu. Budućnost? Slabo se ja brinem. Ja kada se brinem onda se uplašim a ja to ne želim. Ne želim da brinem, da plačem. Jedino što sada razmišljam da su lagali i da će ponovo doći.
Iako navodi da se »slabo« brine za budućnost, u nastavku otkriva da se u stvari brine, ali pošto to dovodi do straha koji ne želi, odbija da razmišlja o budućnosti, negira je. Davorova priča, njen logički sled, opisi razmišljanja, realno sagledavanje situacije i prepoznavanje osećanja ukazuju na intelektualnu zrelost i postojanje konkretnih operacija, što je karakteristično za stariji uzrast. Njegova priča nije dečja, naivna. Koliko je ovaj rat doprineo da dete postane starmalo i ozbiljno, pre vremena? Stalna izloženost neposrednoj opasnosti praćena zastrašujućim zvukom aviona i sirena učinila je da sa dečjih lica nestane bezbrižan osmeh. Naterala ih je da se suoče sa nečim što prevazilazi njihove mogućnosti razumevanja i shvatanja, pa čak i mogućnosti nas odraslih. A sve što je nepoznato i što se ne može razumeti stvara strah i zebnju koja se uvlači u sve pore. Dijana Kopunović, specijalista razvojne psihologije i psihopatologije
Davorova (do sada neobjavljena) priča i kratka analiza Dijane Kopunović su od pre deset godina, iz 1999. godine. Ona je bila deo ekipe koja je sa decom radili u periodu bombardovanja, a najvažniji razlog tome je bio što je roditeljima bilo teško da sa decom razgovaraju o situaciji. Oni su bili uplašeni i zbunjeni (većina njih) jer se dešavalo nešto što im je nepoznato, roditelji su uplašeni, pričaju o nekim temama koje oni malo znaju. Kroz rad i razgovor sa decom pokušali su da saznaju kako ona doživljavaju celu situaciju, a s druge strane, deca su imala priliku da sa njima razgovaraju o svemu i pitaju sve što im nije bilo jasno, što ih je zbunjivalo, da govore sve što osećaju. Mislim da im je to bilo dragoceno, kaže Dijana Kopunović. Tako je nastao materijal za knjigu Najstrašnije je kada otruju oblak (Kako deca Srbije vide rat i mir), iz koje su pozajmljeni crteži na naslovnoj strani DIURNARIUS--a. Noviji tekstovi iz ove rubrike:
Stariji tekstovi iz ove rubrike:
|
Povezani članci
levi - box1
levi - box2
Custom HTML advanced (JTricks.com)
![]() |
Najnovije
Dokle će nam Dudova šuma ostati pluća grada?Govoreći o šumama, Subotica ima ne samo njih ... |
Najlepši delovi šuma na pesku** Često se govori da mi stanovnici severne ... |
Natura i Emerald** Koncept i praksa zaštite prirode se u ... |
Još jedno umiruće panonsko jezeroKelebijsko je najstarije vodeno telo okoline grada, voda ... |
Story
Tiha noć, sveta noć** Božićna pesma Tiha noć, sveta noć, koju na božićnoj ponoćnoj misi pevaju stotine miliona vernika u svetu, proslav... |
Subotica na markama** Predstavljanje neke zemlje, kraja ili grada, ili bilo kakve znamenitosti na poštanskim markama djelatnost je kojom... |
Szüreti szabályokElmúlt a szüret ideje - ha csak valaki nem hagyta meg a fürtöket, a téli fagyokra várva, hogy ízes jeges bort kés... |
A kertészsor sor(s)aKertészettel foglalkozott az ottani lakósság, ezért is kapta a Kertészsor nevet az a házsor ami közvetlen a keleb... |
Relax
HatékonyságEgy állítólag közismert anekdota szerint egy menedzser, aki valami közbejött elfoglaltság miatt nem tudott elmenn... |
E, to kod nas ne možeDogodilo se, čitam, pre nekoliko dana, na radost (pojedinih) francuskih medija, koji nisu odoleli da ispale pokoj... |
A helyes táplálkozásrólMi már régen tudjuk, hogy a LIBATÖPÖRTYŰ növényi eredetű étel, - hiszen ki látott még húsevő libát?! De ilyen szé... |
Policajac kaznio policajca - samog sebePrema jednom od navodnih pravila koja određuju koja je vest zanimljiva za medije, a koja nije, ne predst... |
© 2009. DIURNARIUS
Impressum













Ovo je autentičan iskaz malog Davora S. sa Palića koji ima 6,6 godina i koji se nalazio svega nekih stotinak metara od mesta gde je pala bomba. Bio je sa dedom na pecanju. Iz priče se vidi Davorov pokušaj minimiziranja sopstvenog straha i opasnosti kojoj je bio izložen kao i pokušaj racionalizovanja situacije i reakcije na nju - odbrambeni mehanizmi koji kao zaštita od šoka i velikog straha kod dece ponekad deluju. Kod Davora postoji potreba da priča o svom doživljaju a to je i dobar način razrade i ublažavanja straha. O toj potrebi govori i njegova rečenica »samo sam mislio na rat, igrao sam se rata«. Poznato je da deca često imaju potrebu da se sa »bezbedne udaljenosti« suoče sa onim što ih plaši, kao na primer, po nekoliko puta žele čuti priču u kojoj se spominje zla veštica - što ih ona više plaši to je njihova potreba da ponovo čuju priču veća.















