| Moj put u Cannes: POLAZAK (II deo) |
| Cultura | ||||||
| piše: Tibor Spiegel | ||||||
|
Svaki smrtnik tokom života želi da poboljša svoje životne uslove i, ako je moguće, živi bolji i puniji život nego njegovi roditelji. Ako analiziram svoj dosadašnji život, moram da priznam da sam veoma sretan, jer svakako mi je bolje i lakše nego mojim roditeljima. Ali, čovek kao čovek: i ja se uvek trudim, i učim, i radim, da mi bude još bolje. A šta meni znači biti bolje?
Dan ne gubim vreme, odlučio sam da je red da počnem od početka. Upisao sam se u školu za TV režiju, a u međuvremenu vežbao zanat kao neplaćeni - volunteer - režiser kod lokalnih kablovskih TV stanica ovde u New Yorku. Režirao sam uglavnom zabavne programe i dokumentarce. U to vreme sam počeo da šaljem video reportaže za DUNA TV u Pešti. Posle magistriranja, nisam odmah našao posao u struci, pa umesto da čekam dok se nešto otvori, počeo sam da predajem elektronsku montažu sa AVID sistemom na CUNY - City University of New York. U slobodno vreme, pre desetak godina, počep sam da pišem kratke priče, koje sam, kada sam kupio softver www.finaldraft.com, sve premestio na scenografski standard i tako su mi ove priče postale - script -scenariji. One i dan-danas zauzimaju prostor na jednom od mojih hardova na kompjuteru, jer se niko nije ponudio da ih kupi. Hmmm, ako neće niko da napravi filmove od ovih scenarija, onda nema drugog, ja moram da finansiram svoj projekat. I tako sam pored diplomiranog režisera i profesora montaže koji piše scenarije, dodao još jednu struku u kofer koji stalno nosim sa sobom. Postao sam producent. Jedna od ovih priča bila je o taksisti i od ove priče se rodila ideja za OVERNITE SHIFT, mini seriju od šest epizoda, za koju sam sa nekoliko mladih kolega sa posla i sa šest izvanrednih njujorških glumaca i glumica, izabranih od pedeset koji su došli na audicije, u oktobru 2007. počeo da snimam prvu epizodu. Epizodu, koja je ove godine primljena kao kratki film za Short Film Corner u Cannes-u. Ali, šta je u stvari tema naše mini serije? Sve je počelo u gradiću Clarendonu na severoistočnom uglu savezne republike Virginia, malo južno od našeg glavnog grada, Washingtona. Između 2000. i 2007. puno sam putovao od Bostona do Floride kao predavač AVID montažnog sistema. Tokom takvog jednog boravka u Clarendonu, za vreme večere sa gostoprimcima, čuo sam priču o penzionisanom generalu Nguyan Ngoc Loanu, koji je u blizini imao kinesku piceriju i živeo i radio kao i svaki drugi pošteni američki imigrant. S tom razlikom, da je ovaj južnovijetnamski general prvog februara 1968. godine, pred kamerom Eddiea Adamsa pištoljem ubio Nguyen Van Lema, zarobljenog borca Vietkonga. Ova fotografija je Adamsu, koji je u to vreme radio za Associated Press kao ratni fotograf, ne samo donela Pulitzerovu nagradu, nego je preko noći promenila američko javno mišljenje o vijetnamskom ratu. Mene je ova priča veoma zainteresovala. Zamislite samo, južnovijetnamski ratni zločinac emigrira u Ameriku i ovde postane restorater! Do 1991. niko nije znao generalovu prošlost. Naravno, kada je istina došla na površinu, gosti nisu više dolazili u restoran, već ostareli general je finansijski propao, razboleo se i 1998. umro od raka. "Wow!" - kako bi ovde neko uzviknuo! Meni se ovo veoma sviđalo kao ideja i odlučio sam da ću napraviti seriju o imigrantima iz bivše Juge, koji žive i rade ovde, i slučajno se sretnu trideset i prvog oktobra, za vreme Halloweena, što je dan pre katoličkih Svih svetaca. Da bude pokreta, i da bude uverljivo, skoro celu prvu epizodu sam stavio u taksi, sa vozačem Šandorom iz Subotice, a jedan od pet putnika je beogradski gangster Nikola, koji radi u New Yorku kao skupljač za lokalnu rusku mafiju. Krajem epizode prepoznaju se, jer su se sreli tokom hrvatsko-srpskog rata. Ali o tome malo kasnije. Kada smo završili snimanje i počeo sam montažu, nisam još znao šta ću kad je završim. Najlogičnije je bilo da ponudim pilot - ovako se zove prva epizoda serije - HBO ili Bravo kablovskim stanicama. Ne samo zbog nekoliko psovki, nego zbog tematike. Nisam računao da bi se ovdašnje velike TV stanice kao ABC, CBS, NBC i FOX interesovale za ovakve serije sa ljudskim dramama. Kako je vreme prolazilo, sve više sam bio ubeđen da prvo treba da prisustvujemo na nekom poznatom festivalu, makar samo da kažemo da smo bili. I onda, sa nekom nagradom, bilo bi mnogo lakše prodati seriju. OVERNITE SHIFT smo prvo poslali na prošlogodišnji Sundance festival, ali nismo imali dobar muzički miks, pa nismo prihvaćeni. Ovog proleća smo ga poslali na naš Tribeca festival, ovde u New Yorku, gde nas uopšte nisu ni pogledali. Sledeći veliki festival na redu bio je Cannes. Tamo nismo mogli da se kandidujemo za takmičarski deo jer nismo bili kraći od 15, a ni duži od 90 minuta. Tako nam je jedino preostao Short Film Corner, koji je prihvatao sve kraće od 35 minuta. Ali oni nisu takmičarski deo festivala. Hej! - nama nije bilo bitno. Festival je festival. Problem je počeo kada smo u stvari prihvaćeni. Da li da idemo, ko će da ide?. Koliko ćemo da ostanemo i, što je najvažnije, šta ćemo da nosimo sa sobom kao reklamni materijal? Ovde je počela moja pred-festivalska groznica. Puna mi je bila glava pitanja. Da li sam spreman na sve, počevši od propagandnog materijala, plakata, razglednica, baseball kapa i T-shirtova do kratkotrajnih filmskih i TV ugovora? Jer, nikad se ne zna. Hej, možda naletimo na nekog glavaša iz velikog studija kome se svidi naš trud i rad i ponudi nam nešto, a mi balavci ni ne znamo šta da kažemo jer NE ZNAMO koliko vredimo. Bilo bi zaista glupo da izgubimo šansu samo zbog toga jer ne znamo kako da pregovaramo!
![]() Ovako se pravi mećava na filmskom platnu: sneg u Cannesu, 17. maja 2009. (photo: Gilles Jacob) Ali sada je bio red da počnemo da lupamo bubnjeve. Jedan dan posle vesti da smo prihvaćeni, bacio sam se na kreiranje plakata i propagandnih razglednica. Posle dva dana sam imao dizajn koji mi se sviđao. Kod lokalnog Kinkosa (što je sada deo http://www.fedex.com/us/office ) za 90 dolara naručio sam ogroman laminirani filmski plakat koju su nalepili na tvrdi karton, tako da sam mogao da ga obesim na zid kao sliku. Ovaj plakat sam planirao da pokažem tokom naše mini premijere, ovde u New Yorku, pre no što krenemo u Cannes. Posle ovoga sam na internetu našao firmu gde su mi za pet dana odštampali i poštom poslali 500 kolor razglednica za 41 dolar! Iste večeri sam, takođe preko interneta, naručio tuce baseball kapa i T-shirtova. Odlučio sam se za crnu boju, a natpis OVERNITE SHIFT je bio sitnovezan, belim koncem. Sledeće jutro nazvao sam mog drugara Patricka, direktora privatne filmske škole na devetoj aveniji, www.digitalfilmacademy.com, gde sam pre nekoliko godina predavao montažu, i zatražio glavnu učionicu kao prostor za projekciju. Istu glavnu učionicu u kojoj smo pre skoro dve godine držali sve audicije za glumce, a kasnije održavali prve probe. Hteo sam da vidim film na velikom ekranu, a bio je najzad i red da glumci vide šta je dospelo u poslednji rez i šta će se prikazivati u belom svetu. Jer, izuzev našeg glavnog glumca, sa kim smo proveli puno vremena na postavljanju uglova i radeći na njegovom akcentu, niko nije video svoje performanse. Pored toga, pošto je film podeljen na četiri kraće scene, glumci su znali samo dijalog za njihov deo, nisu znali celu priču. I tako, nepunih deset dana posle maila iz Cannesa, cela ekipa, sa drugovima i roditeljima, došla je na mini premijeru, na deveti sprat, 630 Ninth Avenue. Kada se svetlo upalilo, za momenat velika tišina, a zatim aplauz. Za same sebe! I onda je počelo. Kako je svaki član ekipe analizirao šta je video, posle svakog govora postajalo je jasnije i jasnije. Pogrešili smo što nismo malo čekali! Naš OVERNITE SHIFT nije prva epizoda, trebalo bi da bude film! Onaj pravi, što se prikazuje u bioskopima i štampa se na DVD. Karakteri koje smo videli na malim ekranima, dok smo montirali, zvuk koji smo slušali na malim zvučnicima, nije nam dao pravu sliku onog što imamo pred sobom. "Wow!" - usklikno je kamerman Chris: "This looks and sounds huge on big screen! Guys, this should be a MOVIE!" Hej, da sam imao vremena da pre početka snimanja završim scenario za drugu i treću episodu, da sam imao više para za produkciju, da smo imali više vremena... Da sam i da smo, sve bi bilo drugačije. Sada nemamo vremena da menjamo. Ovo imamo, i ovo ide u Cannes. I tada sam shvatio, ako imamo dobru priču, ako izgleda i zvuči dobro na malom kompjuterskom ekranu, na velikom će biti fenomenalno! U ponedeljak 11. maja sa koferom, laptop kompjuterom i malim ručnim prtljagom Gloria i naša gošća, peštanska glumica, rodom Subotičanka, Viktorija, odvezle su me do aerodroma i poželele mi puno sreće. "Knock them dead!" - rekla mi je supruga kad me zagrlila i poljubila.
Galerija, muzej ili letilica: slike na zidovima aviona
Čuvena Kroazeta (Croisette), iz drugog ugla, bez festivalske gužve (photo: Gilles Jacob)
 
3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."Noviji tekstovi iz ove rubrike:
Stariji tekstovi iz ove rubrike:
|
Povezani članci
levi - box1
levi - box2
Custom HTML advanced (JTricks.com)
![]() |
Najnovije
Dokle će nam Dudova šuma ostati pluća grada?Govoreći o šumama, Subotica ima ne samo njih ... |
Najlepši delovi šuma na pesku** Često se govori da mi stanovnici severne ... |
Natura i Emerald** Koncept i praksa zaštite prirode se u ... |
Još jedno umiruće panonsko jezeroKelebijsko je najstarije vodeno telo okoline grada, voda ... |
Story
Tiha noć, sveta noć** Božićna pesma Tiha noć, sveta noć, koju na božićnoj ponoćnoj misi pevaju stotine miliona vernika u svetu, proslav... |
Subotica na markama** Predstavljanje neke zemlje, kraja ili grada, ili bilo kakve znamenitosti na poštanskim markama djelatnost je kojom... |
Szüreti szabályokElmúlt a szüret ideje - ha csak valaki nem hagyta meg a fürtöket, a téli fagyokra várva, hogy ízes jeges bort kés... |
A kertészsor sor(s)aKertészettel foglalkozott az ottani lakósság, ezért is kapta a Kertészsor nevet az a házsor ami közvetlen a keleb... |
Relax
HatékonyságEgy állítólag közismert anekdota szerint egy menedzser, aki valami közbejött elfoglaltság miatt nem tudott elmenn... |
E, to kod nas ne možeDogodilo se, čitam, pre nekoliko dana, na radost (pojedinih) francuskih medija, koji nisu odoleli da ispale pokoj... |
A helyes táplálkozásrólMi már régen tudjuk, hogy a LIBATÖPÖRTYŰ növényi eredetű étel, - hiszen ki látott még húsevő libát?! De ilyen szé... |
Policajac kaznio policajca - samog sebePrema jednom od navodnih pravila koja određuju koja je vest zanimljiva za medije, a koja nije, ne predst... |
© 2009. DIURNARIUS
Impressum













Kada su mi pre dvadesetak godina izvadili ključnu kost nisam mogao više da precizno sviram klavir, što mi je otežalo komponovanje, struku koju sam izučio na Akademiji u Novom Sadu. Pošto nisam mogao da zamislim život bez stvaralaštva, trebalo mi je nešto drugo, gde preciznost ruke nije toliko važna. Za vreme mojih akademskih studija puno sam sarađivao sa televizijskim ekipama, kao muzički producent, i znao sam osnovne principe televizijske produkcije, pa sam odlučio da promenim struku. Ako ne mogu više da budem kompozitor, postaću TV reditelj. Samo tako! Ha, ha, ha... Bio sam mlad i naivan, šta sam ja znao o režiji?

















