(Kraj 1991. godine.Vukovar je već „oslobođen", odnosno „okupiran". Bosna je još mirna, ali već uznemirena. Priprema se dolazak „Plavih šlemova" u tu najsloženiju Republiku. Rat se, takođe, priprema, ali je to u decembru te godine još - tajna...)

„Srpsko-crnogorski ili, primjerenije rečeno, pučistički dio krnjeg Predsjedništva SFRJ iskazuje svoje političke, vojne, ideološke i svakojake druge namjere i učestalim serijama „ekspresnih" ili pak „izvanrednih" unapređenja vojnih starješina. Drugim riječima, tko je okupirao i prisvojio više hrvatkih teritorija, nanio više gubitaka „Tuđmanovim bojovnicima", razorio više hrvatskih gradova i naselja, pobio i osakatio više ljudi i nanio više zla i patnji ... taj je zaslužio Kostićevo povjerenje i njegov potpis na unapređenju u viši čin. Učinjeno je to prije otprilike mjesec i pol dana s već na djelima dokazanim ratnim zločincem, donedavno potpukovnikom Ratkom Mladićem, koji je preko noći promoviran u general-majora.

U povodu „obeležavanja Dana republike", više činove dobila su još dvojica čelnika po zlu poznatog kninskog korpusa - raniji zapovjednik general-major Špiro Niković i njegov starješina Vladimir Vuković. Trojica „Kninjana" među osmoricom u posljednjih 45 dana unaprijeđenih u čitavoj bivšoj Jugoslaviji dovoljno govore po kojim i kakvim su kriterijima ti srpsko-crnogorski generali zaslužili činove.

„Operirajući" po Dalmaciji, Lici i djelovima Korduna, iza njih su sotali Kijevo, Kruševo, Škabrnja, Nadin, Vrlika, napadi na Šibenik, Zadar, Sinj, rušenje Masleničkog mosta, deseci mrtvih nedužnih civila i pripadnika Hrvatske vojske, unesrećeni ljudi, razrušene kuće i dobra...Doista, generali, imate se čime ponositi! Dok ne dođe vrijeme kada ćete, zajedno sa svojim „mentorima" položiti račune za zlodjela."

Sarajevsko Oslobođenje od 5. decembra 1991. goidine citira izjavu generala armije Veljka Kadijevića, datu „Narodnoj Armiji" pod naslovom: „Porazili smo ustašku vojsku". On se, doduše, žali i na to, da „Predsjedništvo države nije brinulo o „svojoj armiji", međutim, naglašava da ta ista armija „nije agresor", i „morala je onemogućiti najezdu fašizma i ponovni genocid nad srpskim narodom".

Na istoj strani Gojko Berić komentariše stanje u zemlji. Pod naslovom „Urlik pobjede, jeka poraza", poznati sarajevski novinar piše:

„Suočeni sa opštom nemoći da se zao duh vrati u bocu, danas čak i ateisti koji su doktorirali na marksizmu, javno dozivaju Boga u pomoć: samo je on u stanju da učini nemoguće i zaustavi rat između Srba i Hrvata. Malo ko, naime, vjeruje da će to poći za rukom „plavim šljemovima", a pogotovu ljudima i režimima koji su ovaj rat pokrenuli."

Oglašava se i širom nekadašnje zajedničke domovine poznati novinar Emir Habul. Tema dana mu je tog 5. decembra 1991. godine „Koga čeka optuženička klupa" i bavi se ratnim zločinima na Jugoslovenskom ratištu.  Citira i KZ SFRJ, te zaključuje: „Nije sporno da su ratnim sukobima u zemlji počinjeni ratni zločini po normama međunarodnog i domaćeg krivičnog prava". Drugi zaključak autora je još interesantniji: „Sporno je, međutim, ko će biti tužilac, a ko optuženi, jer istorija uči da pravila igre određuju pobjednici".

Borba 9. decembra 1991. godine na naslovnoj strani donosi izveštaj „o petom susretu Sajrusa Vensa i Miloševića za nedelju dana" i obaveštava svoje čitaoce pod naslovom „Izvestan napredak". Do ovog teksta punog diplomatskih fraza je izveštaj iz Tokija: „Zvezda klupski prvak sveta". O ratnim događajima se čitaoci tih državnih novina obaveštavaju tek na sledećim stranicama. Viceadmiral Miodrag Jokić govori o situaciji oko Dubrovnika. Na 2-oj strani, pod naslovom „Bez oružja - jedino rešenje" admiral okrivljuje hrvatsku stranu za oružane sukobe i kaže da su "jedinice JNA bile prinuđene da otvore vatru". Rečenica koju srećemo tih godina izuzetno često, posle i u varijanti da su „naše su snage energično uzvratile"...

Na trećoj strani Borba objavljuje reportažu iz Vukovara pod naslovom „Život na zgarištu", ali izveštava i o borbama na Pelješcu. Donosi i članak pod naslovom: „Dim nad Dubrovnikom - čista nameštaljka".

„Dim i plamen prikazani na HTV, Jutelu i Italijanskoj televiziji čista su nameštaljka, jer dim od granate, kako kaže general-major Radomir Damjanović - ne može biti onakve boje" - piše Borba tog 9-og decembra 1991. godine.

Večernje novosti u broju od 8-og decembra iste godine na naslovnoj strani pišu: „Nove žrtve pod Srđem", ali izveštavaju i o dolasku „plavih šlemova". Ispod fotografije, na kojoj oficir grli ženu u crnini, potpis: „Ordenje za tugu: Novi potpukovnik Veselin Šljivančanin i Bosa, majka Nebojše Živančevića, rezerviste koji je poginuo u Vukovaru".

Čitalac „dnevnog lista s najvećim tiražom u SFRJ" mogao je pročitati i izveštaj o „odlikovanju junaka Vukovara". U Beogradskoj kasarni „Maršal Tito", naime, dan ranije je „dodeljeno 80 ordena za hrabrost vojnicima, isto toliko medalja za rabrost, a više od 40 vojnika i starešina je unapređeno u viši čin."

Javnost je detaljno, već na naslovnoj strani „Novosti" mogla da se obavesti tog dana o detaljima sa venčanja Lepe Brene i Bobe Živojinovića.

Tadašnji Jugoslovoenski tabloid, AS iz Sarajeva, u broju od 6. decembra 1991. godine donosi seledeće naslove: „Sarajevo se trese od straha", „Mostar opljačkan", „Rezervisti ratuju, vođe sjede". Čitaoci tog lista su imali prilike da osmotre na naslovnici AS-a veliku kolor fotografiju, ispod koje piše: „Pošto se o Ceci Veličković, uglavnom sve zna, mi smo odlučili da ništa ne kazujemo. Evo samo slike za - uživanje."