Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini

Home Subotica Οικονομία Cultura Society Vox populi Slike Archive Contact

18.03.2010

Bitku smo dobili. Hoćemo li i izbore?

Đorđe Dragojlović

Ne, nije reč ni o kakvim ratn(ičk)im manevrima, pokretima, ni o čijoj pobedi... Govorimo o Subotici, a ona spada među gradove koji u svojoj istoriji nemaju zabeležen ni jedan odistinski, hvale vredan boj, pa bi cinici izvesne orijentacije s pravom mogli zapitati čime li je onda uopšte zaslužila da joj se ime pominje u istoriji. Jer, kakav je to grad koji drži do sebe, a da se nikada oko njega - ili barem u njegovoj blizini - nisu ukrštali mačevi i koplja, praštale muškete i ostale ratne ...

Belföld | Magyar Szó Magyar Szó Az Európai Bizottság támogatja Szerbiát Mladić után EU Lopják az áramot Alkotmányellenes a tisztséghalmozás Védett lesz a szerbiai fogyasztó Szabadka | Magyar Szó Magyar Szó Melyik filmszínházat választja a három közül? Újrahasznosító központ a szeméttelepen Petíció a nőkért Törlik a polgárokat a magyar választói névjegyzékről Másra költik a bevételt Danas dnevne novine: Srbija Danas dnevne novine; vesti za 18/03/2010. Gazela (ni)je u kritičnom stanju Krivična prijava za seču platana Otvoren šalter NZS u Staroj Borči Pomoć za sopstveni posao Trgovina pijačnom robom na veliko Šuma blista, šuma peva Konkurs za najbolju dečju fotografiju Igrom za lek Unapređenje turističke ponude grada „Ala sam se uvalio“

Kolebanja identiteta među Hrvatima u Vojvodini

Society

piše: Milovan Miković

Općenito se smatra kako su preci današnjih Hrvata u Vojvodini, neovisno o vremenu dolaska pojedinih skupina u ovo podneblje, živjeli u uvjetima jezične tolerancije - sve do početka XIX. stoljeća. Nesmetano su razvijali vlastitu visoku kulturu postižući zapažena ostvarenja na polju književnosti, znanosti i visokog školstva predvođeni katoličkim svećenstvom, pogotovu franjevcima. Osim u okviru redovničkih samostana i visokih škola (Bač, Baja, Budim, Mohač, Sombor, Subotica), podunavski su Hrvati nesmetano koristili vlastiti jezik, djelomično i u lokalnoj upravi (Statut grada Subotice iz 1745., hrvatski urbar iz 1779. i dr.). No, početkom XIX. stoljeća stvara se u Ugarskoj mađarski nacionalni pokret, koji milovan_

je izazvao velike međunacionalne napetosti i sukobe. Hrvati su bili zatečeni kada je započeo otvoreni progon (i) njihova jezika iz škole, crkve i državnih institucija, što će, do tada, politički lojalne podunavske Hrvate, stalno poticati na otpor, koji sedamdesetih godina XIX. stoljeća među Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj prerasta u preporodni pokret Ivana Antunovića.

Mađarizacija započeta prije 1848. godine, nastavljena tijekom revolucionarnih gibanja i, kasnije, po sklapanju austro-ugarske i hrvatsko-ugarske nagodbe, te za vlade Tisze Kálmána i nakon njega, razbuktala se u besprimjeran asimilacijski pritisak na cjelokupno nemađarsko stanovništvo. O razmjeru i agresivnosti odnarođivanja među ovdašnjim Hrvatima svjedoče podaci prema kojima Subotica 1788. ima oko 20 tisuća stanovnika, od čega su nešto više od 17 tisuća Dalmati odnosno Iliri, da bi se ovaj odnos dramatično preokrenuo, te je 1850. godine od bezmalo 49 tisuća stanovnika Subotice tek oko 14 tisuća sebe nazivalo Dalmatima, kasnije Bunjevcima. Bez ostatka prihvaćajući Strossmayerove ideje, Ivan Antunović je poticao političku i kulturnu integraciju Bunjevaca i Šokaca sa matičnim narodom, predlažući prihvaćanje hrvatskog književnog jezika, njime se i sam služi, budući da je sve pokušaje standardiziranja bačke bunjevačke ikavice smatrao ne samo upitnim, već i uzaludnim pothvatom. Zagreb je držao kulturnim središtem svekolikoga hrvatstva, pa tako i svih Bunjevaca i Šokaca i nije se slagao sa onima koji su zagovarali izdvajanje Bunjevaca kao nekakve posebne etničke skupine, različite i od Srba, i od Hrvata. No, budući da je bio privržen Strossmayeru, u jednom je razdoblju, ipak, podržao njegov pokušaj stvaranja južnoslavenskog zajedništva što će kasnije - napose, sve do danas - na svoj način ići u prilog onima koji perpetuiraju zabunu i ovisno o razdoblju podjele, kad na Bunjevce Jugoslavene, kad na Bunjevce Srbe, ili samo Bunjevce, s jedne i bunjevačke Hrvate, s druge strane.

Nakon 1918., a potom 1945. i 90-tih, uvijek bi se pokazalo da jezik, govorni i pisani, nije samo medij komunikacije nego sredstvo kojim vlastodršci i institucije nameću i šire svoju ideologiju i utjecaj. Od vremena formiranja hrvatske nacije (mađarske i srpske, također) jezik je imao ulogu potvrđivanja pripadnosti, a putem njega uspostavljenoga nacionalnoga identiteta slijedilo bi potom ostvarivanje svih prava. Upravo iz tih razloga Bunjevcima i Šokcima, kao pripadnicima hrvatskog naroda, prvo Mađari, a zatim i Srbi nastoje osporiti sposobnost da na svome, hrvatskom jeziku mogu ostvariti visoku kulturu, budući da se još u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta pokazalo da je izbor jezika i kulturnog identiteta, istovremeno bio i politički izbor. Odabiranjem jezika pojedinac se odlučivao za pripadanje određenoj naciji, pa je izbor manjinskog jezika i kulture ujedno predstavljao i izbor položaja, uključujući i manjinski koji je i tada, a i danas najčešće značio nemogućnost afirmacije u poslu, na općem stvaralačkom planu i u široj društvenoj zajednici. Nije li i to jedan među važnijim razlozima koji ne prestaje uzdrmavati identitet Hrvatima u vojvođanskom podneblju? I kako danas na sve ove izazove - odgovaramo?

(Okrugli stol - Subotica, 28.-29. siječnja 2010.)

Komentari

Dodaj Novi

Pretraga