Umirovljeni admiral poziva na oprez: Davor Domazet godinama iznenađuje javnost otvorenom sumnjom u zle namjere svjetskih moćnika

Prošlo je tri godine od izdavanja knjige Davora Domazeta Loše, "Gospodari kaosa", a knjiga je i dalje tražena, nalazi se u vrhu prodaje u Hrvatskoj. Poznato je kako je Domazet nakon karijere u Ratnoj mornarici JNA prebjegao u nastajuću Hrvatsku vojsku u činu kapetana bojnoga broda. Ubrzo se uključuje u vojne operacije i organizira ustroj vojne obavještajne službe gdje napreduje u čin admirala. Obnašao je dužnosti načelnika Ureda za strateška istraživanja (1991.), načelnika Obavještajne uprave GS OS RH (1992.), zamjenika načelnika Glavnog stožera i načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (1998.-2000.), a smijenjen je 2000., nakon političke izjave.

U uvodu knjige "Gospodari kaosa" autor navodi kako je rat u Iraku otvorio novu stranicu ratovanja, koja se očituje kao rat za i protiv vrjednota, svojevrstan nagovještaj apokaliptičnih ("posljednjih") vremena:

Pred svijetom su velike opasnosti. Naša bi civilizacija mogla izbjeći vlastiti krah, u koji je guraju gospodari kaosa, samo ako ponovno oživi svijet Kristove civilizacije, objedinjene u katoličko-pravoslavnoj galaksiji ljubavi, koju će potpomoći islamska postojanost vjerovanja u jednoga Boga...

Veliki su prevrat gospodari kaosa, ljudi koji vjeruju u svijet bez Boga, a ne vjeruju u iznimnost ljudske osobe, ljudi koji žele ovladati materijalnim svijetom, uspostaviti svjetsku nad-vladu i njezine institucije, započeli u Francuskoj 1789. godine. Prvi im je cilj bio uništiti kršćanski identitet i kršćansko utemeljenje europske društvene zbilje. Možemo ih zvati i deterministima, koji svoje postojanje uspješno skrivaju, zadovoljavajući se time da radije posjeduju realnu moć, nego njezinu vanjsku pojavnost. Ostaju skriveni čak i najupućenijim istraživačima povijesti. To pomalo čudi ako se zna da je njihova glavna metoda - propaganda.

Determinatori

Gledajući iz povijesne perspektive djelatnost "determinista", kako autor naziva tajno društvo o kojem se inače piše kao o "Iluminatima", "Sionskom prioratu" itd, kaže da su najprije, u prvoj polovini 20. stoljeća, likvidirali najmoćniju konkurenciju: carsku Rusiju i carsku Njemačku - jednu komunizmom, drugu nacionalsocijalizmom. S boljševicima i Hitlerom pobijedili su i jednu i drugu. I svjetski ratovi u 20. stoljeću mogli bi biti djelo determinista. Nakon Francuske revolucije, druga faza determinizma izrodila je komunizam i fašizam. Danas smo svjedoci treće, odlučujuće faze - možemo "u živo" motriti pohod neoliberalističkog globalizma. Što će ostaviti za sobom: slobodne i nezavisne europske države i nacije ili - ropstvo, pita se Domazet.

Po njemu, Hrvatska je obilježena time što je jedina katolička zemlja koja se nalazi na ulazu u strategijsku crnu rupu (područje Euroazije, od jugoistoka Europe, preko Kavkaza i Kazahstana do Filipina) gdje će se u 21. stoljeću odvijati veliki sukobi, radi preraspodjele svjetske moći. I zbog toga nije niti malo slučajno što je Hrvatska prva, u doslovnom smislu riječi, od strane svjetske moći devedesetih godina 20. stoljeća, bila izložena terorizmu i terorističkoj strategiji. Bilo je bitno pacificirati jugoistok Europe (prostor bivše Jugoslavije) i u njemu razmjestiti vojne snage u neposrednom dodiru s čvrstim tkivom Euroazije i utaboriti se na njezinim prvim vratima (zapadni i istočni Balkan - Grčka - Turska), a onda ući u samo središte - Afganistan. Kad su ti geostrateški uvjeti zadovoljeni pad Sadama Huseina bio je neminovan. Posebnu pozornost u svojim djelima Domazet posvećuje pojmu "asimetričnog rata", čija  globalna strategija nastoji gospodariti svjetskim informatičkim, informativnim i obavještajnim sustavom.

Sekularizirana Europa u svom ustroju po mjeri determinista slijedi trag potpunog laicizma. Laicistička Europa nije ništa drugo nego pristalo ime za jakobinsku, marksističku, liberalističku, postmarksističku, antiklerikalnu, antikršćansku i ateističku Europu. Uzalud su Vatikan i Sveti Otac, te biskupi svih europskih zemlja prosjačili "za vizu i dozvolu trajnog boravka" Boga u europskom Ustavu. Deterministi milosrđe kao krepost ne poznaju, zato su tako nemilosrdni i sarkastični. Njima ustav i ne treba jer oni stvaraju naddržavu, bez pravde, naroda i Boga.

Domazet predviđa trideset godina ratova u sjenci pseudoreligija, ograničenih državnih suvereniteta, pravnih presedana i upravljanim krizama. Po njegovom mišljanju ulazimo u svijet bez vjere, bez države, bez pravde, bez mira nakon kojeg će doći posve drugačije, bibilijsko stanje stvari.

Hrvatska jest suverena država, ali njezine plave granice (more i rijeke) neprekidno su pod udarom svih susjeda, i ne samo njih. Polazište je gotovo uvijek isto - Hrvatska je mala zemlja za tako veliko more, a izvori pitke vode predragocjeni su da bi pripadali samo jednom narodu. Jedni bi htjeli more, a drugi pitku vodu, a oni izvan bližeg susjedstva htjeli bi i jedno i drugo. Zato presizanje za "hrvatskom plavom bojom" nije slučajno. Naime, svi bolji poznavatelji stanja čovjekovog okoliša, prije svega u Europi, jedinstvena su stajališta kako je državni prostor Republike Hrvatske, osim vrijednog geostrateškog položaja na prvim vratima Europe, i neovisno o vidljivim posljedicama ratnih razaranja, u ovome trenutku europski ekološki rezervat i potencijalno izvorište pitke vode i posljedično tomu, zdrave hrane, kojima će razvijeni svijet uskoro početi oskudijevati...

Kao što je 20. stoljeće bilo "stoljeće rata" za naftu, tako će 21. stoljeće, a druga njegova polovica sigurno, biti obilježeno ratovima, sukobima i krizama, ali ovaj put za pitku vodu. Ovakve prosudbe geopolitičara, analitičara i najmoćnije svjetske izvještajne agencije o budućnosti svijeta morale bi hrvatsku političku misao vratiti na područje jadranskog sliva od Gacke, Zrmanje, Krke, Cetine, Neretve, Omble, ali i Kupe, Korane, Dobre, Une, Unčice, Šuice, Bistrice, Žabljaka, Trebižata i Bregave. Tu na tom području Dinarida obitavaju Hrvati ne samo kroz povijest, nego i sada na početku 21. stoljeća. Taj relativno uski, stiješnjeni prostor između planina središnje Bosne i Jadranskog mora, Hrvatsku po zalihama pitke vode smješta na peto mjesto u Europi, a u svijetu na četrdeset i drugo, s tim da je po kakvoći na samom svjetskom vrhu...

Pitanje Savudrijske vale je pravno jasno: zna se gdje utječe rijeka Dragonja, iako su Slovenci čak promijenili tok i utok te rijeke na štetu Hrvatske, ali i bez toga, zna se točka razgraničenja na kopnu, a onda je na moru sve precizno određeno međunarodnim pravom - to je okomica na spojnicu dviju obala vale. Kad je sve to tako pravno čisto, postavlja se pitanje: zašto Slovenci ustrajavaju, iako su svjesni da ne mogu nikako imati izravan izlaz na otvoreno more? Oni dobro znaju da su Talijani, koji glume suzdržanost, na njihovoj strani, i čekaju u zavjetrini - povijesno gledajući za talijansku politiku ništa novo. Naime, u pitanju su Osimski sporazumi, jer negraničenje Hrvatske s Italijom otvara novu međunarodnopravnu situaciju. Kao što je poznato Sporazume su potpisale vlade SFR Jugoslavije i Italije, a pravno ga nasljeđuju one države nastale na prostoru zvanom bivša Jugoslavija koje izravno graniče s Italijom, što u ovom slučaju znači da su to Hrvatska i Slovenija. Ako bi Hrvatska pristala da ustupi Sloveniji to što traži, bez obzira na "koridor", "trokut" ili nešto slično o čemu se u raznim prilikama pregovaralo, Hrvatska bi izgubila izravnu granicu s Italijom. U tom slučaju Osimski sporazumi sigurno bi poprimili sasvim drukčije konotacije između Hrvatske i Italije.

Novi Rim

Domazet dodaje da nad-država kao popratna pojava totalnog tržišta vodi čovječanstvo prema ponoru, u propast. Europska unija u mnogočemu nastoji sličiti Rimskom carstvu - Imperium Romanum. Obilježje tog društva bila je lišenost stanja koje prelazi područje čovjekove svijesti, to jest transcendentalnosti. Nijekanje svake transcendencijebila je jedina transcendencija tog društva. A, u prvom redu su kršćanske crkve pozvane da poput prvih kršćana dignu zastavu pobune, kako bi se spasilo čovječanstvo i cijeli globus. Njihova bi zadaća trebala biti ne samo upozorenje, nego i pružanje aktivnog otpora, dakao ne fizičkog. Kršćanske crkve moraju dakle preuzeti civilizacijski nalog u 21. stoljeću i povesti odlučnu borbu u novom dobu poganstva. Na svijetu je u 2004. bilo 6 milijardi i 212 milijuna stanovnika. Od tog broja krštenih katolika ima više od milijarde (1.071 000) - to jest 17,2 posto, što znači da je gotovo svaki peti zemljanin katolik. "U biti stabilan" ostaje i dalje broj svećenika i redovničkih zvanja, a ohrabrujući je podatak da sve više zvanja ima u Africi i Americi, dok je u "laganom opadanju" broj zvanja u Europi i Aziji. Prema tim podacima, od ukupnog broja katolika polovica ih živi u Americi (50 posto), i taj kontinent i dalje ostaje "rasadnik" katolištva; dok ih u Europi ima 26,1 posto... Oslobođeni iz ropstva determinizma, katolici neće biti sami, njima će se pridružiti i preko 350 milijuna pravoslavaca.

Međutim u posvemašnjoj kritici modernog svijeta sumnjivih moralnih vrijednosti, Davor Domazet ne zaboravlja ukazati na potrebu moralne besprekornosti niti samu Crkvu:

Crkva se tako stalno ponaša kao krivac koji se brani i zataškava, umjesto da se prva ogradi od onoga što sama smatra neadekvatnim. Ako su neki svećenici pedofili, ako neki svećenici koriste svoj položaj da bi u seksualno iskorištavali župljane, to ne znači da su to svi i da zbog njih mora ispaštati čitava zajednica. Isto je i s celibatom. Toleriraju se tajna djeca, toleriraju se nevjenčane supruge ili ljubavnice, samo da javnost ništa ne zna, samo da se vjernici ne uznemire i da se ne naruši autoritet Crkve. A on se zapravo zbog ovakvih postupaka neprestano narušava. Iskreniji i liberalniji odnos prema pitanjima seksualnosti i svećenika i vjernika tu bi mnogo pomogli. Upravo mi se zato sviđa prostodušna izjava Dalaj Lame o tome kako mu fali seks. On je to rekao javno, u lice cijelom svijetu, ali to ne znači da je pri tome drpao klince obrijanih glava koji uče za budističke redovnike. A kod seksa i celibate postoji paradoks: život je svetinja, a upravo onaj koji je posvećen Bogu nema pravo legalno začeti tu svetinju.