Da, gospodine Samuel je pokraj Eugenea najistaknutiji predstavnik moderne drame, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1969.godine, a dramom za koju se šuška da će biti u vašem lijepom gradu, u novom kazalištu, postigao je svjetsku slavu i sam postao sinonim avangardne drame i avangardnog kazališta. Apsurd je dominanta Beckettovih drama, ali je i polazište u gradnji vizije apsolutne pustoši kroz koju se kreću čudne kreature. Težište je na položaju čovjeka u tom apsurdnom svijetu, a on je tragičan. Tragičnost čovjeka proističe iz njegovoga saznanja o svojoj beznačajnosti. Likovi Beckettovih drama su slijepi, gluhi, nepokretni, likovi na smetlištima gdje im glave vire iz kanti za smeće ili iz zemlje, smrt je posvuda i smrt je izvjesnija od života. Tipovi ljudi su: skitnice, odrpanci, prljavci, osakaćeni, izgubljeni, beznadni...

U Beckettovim su dramama prenositelji poruka scene a ne toliko alegorijski i metaforični jezik francuski. Scenski efekti i scenski pokreti također imaju funkciju prenositelja smisla. Jasno mi je što toliko strogo ocjenjuje profesor mojega sina taj kolegij. On je iznimno važan za transmisiju od umjetnika do recipijenta. Scena je jednostavna, gotovo pusta. Zato je i bilo moguće meni prof. bez osobite logistike uprizoriti ulomak za jedan dan škole naše Mitrovačke gimnazije. Prostor je prazan i metaforičan, scenski efekti pripadaju konotativnom, a još su jači oni drugi u mnogome izraženi kod Samuela, a to je efekt ŠUTNJE. Šutnja je najbrža pošta, netko je već rekao. I stoga dopre do recipijenta neslućenom jačinom i svi postanu participijenti trenutka i to je zapravo avant-gardea. Prošle šk. godine dadoh svojoj učenici ovo kao temu maturskog rada i zajedno prođosmo još jednom i vrijeme i prostor i suvremenost i dramu. Naravno, sad ta moja učenica uspješno studira i nosi u sebi sjećanje na one naše zajedničke trenutke kad smo stavljali Godota i iščekivanje i Becketta u kontekst u kojemu smo se mi zajedno našle i u kojemu je ona odlučila poći u avanturu studija književnosti i jezika tako slavnog i tako lijepog. Beckett je čovjek s početka XX. vijeka, živio je skoro 83 godine, a dramu U iščekivanju Godota je objavio 1952. Tad se ja nisam ni rodila, a 1969. godine kad je ovaj slavni Irac, koji je došao u Francusku i tamo ostao iskazujući svoju želju pripadnosti tako velikom jeziku i književnosti onog doba, i već te godine dobio najveće priznanje koje se može dobiti za svoj rad u nekoj oblasti, ja sam imala već djetinjstvo rano. Trebalo je proći dosta vremena, a također i iskustva, pa spoznati veličinu djela S. Becketta. Ne znam kakva je situacija s Vama, i jeste li ušli u dubinu njegova stvaralaštva. No, kad se govori o Godotu i iščekivanju nečega što nikad neće doći moram negodovati. Mora da je ipak nešto izvjesno i nešto će se ipak dočekati jer antidrama i nije katkad tako loša, ako se sjetimo značenja same riječi drama. A premda sam u pripremi latinskih citata ne mogu se sjetiti poznatoga koji citira Beckett kad je novinaru na pitanje što je tema drame (podsjeti me na pitanje po odigranoj predstavi Prolaznost od moje glumačke trupe u Mitrovačkom pozorištu koje srećom nije srušeno niti će to biti, kad upita netko tko nema pojma o porukama, što je poruka ovog komada) odgovorio : Augustinova rečenica na latinskom još ljepše nego na francuskom: Ne očajavaj: jedan od lopova bio je spašen. Ne oslanjaj se na providnost: jedan od lopova bio je proklet.

Ja se ipak nadam da će biti gradskog kazališta mladih u Subotici i da će ono biti najviše za mlade i one koji se osjećaju mladima, da će biti zastarjele ideje aut, a da će in biti ono u kojem su i svjetska i europska gibanja.

Nema dramske priče u iščekivanju Godota. Vladimir (nekad ga je glumio moj učenik Brabec V.) i Estrogen (moj Slaven, sad student ADU u ZG) su u iščekivanju Godota. On nije došao. Cijela priča dramska je to, pa vi vidite. Često se kaže da se u drami ne događa ništa, ali zar su ništa dijalozi, pantomima, gegovi, fraziranja, pokreti scenom, kretnje i situacije? Iščekivanje, iščekivanje, čekanje, čekanje kao varka, kao nemoć pred fatumom, gluhim i nijemim za čovjeka i njegove patnje i strepnje. Godot (od engl, Bog) je taj kojega obični smrtnici zazivaju kad god su u nekakovoj nevolji. On je kod Becketta simbol nedokučivosti, sila kojoj je čovjek podređen i nemoćan pred njom, nemoćan je oduprijeti se, to iščekivanje je u stvari zavisnost od tog nedokučivog, tj. nemogućnost čovjeka upravljati svojom egzistencijom, jedino što je sigurno je smrt. Kad Vladimir sagleda gdje se nalazi (Ne može se opisati. Ne sliči ni na što. Nema ničega. Ima jedno drvo) čini nam se da je to sagledavanje drame En attendant Godot. Nejasnoća sagledana u kontekstu drame je u stvari protumačena drama. Što ima biti nejasno u drami? Tko su likovi, koje je njihovo mjesto u društvu, imaju li ti likovi svoje obitelji, što su po zanimanju, a što rade u životu, kamo idu sporedni likovi, koga čekaju i otkud baš Vladimir i Estrogen? Zašto činiti bilo što i govoriti bilo što, samo da bismo pokazali da smo živi, zar nije bolja šutnja? Zar se nije bolje suzdržati nego plaho reagirati i možda u trenutku očaja burne reakcije izazvati? Kad Vladimir mudro kaže da svatko muči svoju muku i uzdahne, svjestan i sam da dijaloge koje vodi s Estrogenom ne može nazvati ni filozofskim ni bogzna kako umnim, nego brljancijama, a mudri Estrogen mu odgovara da bi trebali pokušati razgovarati bez uzrujavanja kad već ne mogu izdržati šutjeti, pa dodaje da je to stoga da ne bi mislili i da ne bi čuli sve one mrtve glasove. To je svojevrsno bjekstvo u temps perdu o kojemu je još jedan Francuz, pardon pripadnik francuske književnosti, tako lijepo napisao 13 tomova svoje Potrage. Zašto je i on posvetio npr. sjećanju na kolačiće i Madlene cijelih 250 stranica? Da nije i on zaustavljao na taj način tu neminovnost razmišljanja o prolaznosti života i besmisla i kad ima smisla? Najgori od svih je razgovor gluhih. Svatko priča svoju priču, svatko ima svoju verziju, nadostavlja se na svoju prije rečenu rečenicu. Zar nije bolje šutjeti?

Svaka od strana koje su spomenute u kolumni na koju komentiram ima svoju priču, zatvoreni su u sebe i nezainteresirani za sve oko sebe, baš kao i Beckettovi glavni likovi u Iščekivanju. Ravnodušni su za ono što drugi kazuje o kazalištu jer od toga što drugi kazuje ništa ne očekuje, nego lijepo furaju svoju furku. I kad se pokušaju dogovoriti ili uvažiti, konverzacija je sama sebi cilj tj. da bi se ubilo vrijeme, a ne da bi se ostvarila komunikacija i iznašlo rješenje. Takova konverzacija ukazuje na apsurdnost egzistencijalne situacije i života u cjelini.

Upravo, da nije tužno, bilo bi smiješno. Tako i kritičari odrediše žanr ove Beckettove drame, tragikomedija. Rugati se, ruganje kazalištu. Možda ima nečega i u određenju tog prvog komada u novom kazalištu. To je ruganje najprije samome sebi, potom svojemu piscu, pa gledateljima, a preko njih i svijetu i životu i čovjeku. Poruga i smijeh. Sigurno će se prepoznati u ovoj drami mnogi Vladimiri i Estrogeni, a oni koji su Poyyo i polo također će čuti jezikom jasnim da ih čeka isto ono što i prvu dvojicu i da je Dies certus, hora incerta.

(Komentar na kolumnu Vojislava Sekelja, Kako pomoći kazalištu? Srušiti ga!, pozajmljen sa istog sajta)

Hozzászólások

Hozzáadás Keresés

Hozzászólás
Név:
Email:	do not notifynotify
Website:
Tárgy:
UBBKód:	-szín-világoskékfeketekékrózsaszínszürkezöldvilágoszöldbarnasötétkékolivaszínlilapirosezüstzöldeskékfehérsárga -nagyság-aprókicsiközepesnagyóriás
	Please input the anti-spam code that you can read in the image.

 

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."