Prije pola godine bio sam po običaju u praznome kinu. Pogledao sam film „Na putu", bosanske redateljice Jasmile Žbanić.U jednoj upečatljivoj sceni glavna lik koju uvjerljivo glumi Zrinka Cvitešić nakon dugih godina izbjeglištva u Sarajevu dolazi vidjeti svoju rodnu kuću u Bijeljini. Kada je vidjela dijete obitelji koja je uselila njene zidove bez riječi je sjela u auto i dok je prolazila kroz ulicu gdje se odvijala primitivna balkanska svadba shvatila je kako od njenog grada, prošlosti nema više ništa osim sjećanja.U njenom pogledu mješala se tuga, praznina, prezir, sjeta... osjećaji koji poklope ljude koji nakon dugo čekanja shvate kako je doista gotovo ono o čemu su žudjeli toliko godina.

Tako su prolazile godine. Nekad intenzivnije, nekad bez ikakvih želja za prijelaskom granice. Nisam se nikad vidio u povratku i životu u Subotici, ali sam želio pobijediti svoj strah od mogućih posljedica. Bio sam uskraćen za informacije, a i ono malo što sam imao bile su konfuzne, kontradiktorne, ponekad prijeteće. Svaki put kada bih htio napraviti taj završni potez, neki podsvjesni alarm, nečija rečenica, neki događaj bi moju namjeru osujetio.

Nekad sam preko Dunava gledao Bačku. Uvijek sam se pitao što sam skrivio da ne mogu ni svoju kuću još jednom vidjeti. Nisam ubojica, zločinac, osoba zaprljane savjesti, nisam nikog povrijedio jer razmišlja drukčije od mene. U tome konfuznom svijetu ponekad bi potegnuo do raznih institucija, ljudi, pokušavajući dobiti odgovor, pomoć, zeleno svijetlo. Jednom mi se jedan birokrata iz ministarstva  u Zagrebu ogadio do bola. Došlo mi je da ga stjeram u materinu, ali sam se suzdržavao koliko sam mogao. Birokracija i jedne i druge strane je neuništiva, jer mi smo samo broj, suhoparna statistika, gnjavaža, nekako sam imao osjećaj kako biti vojvođanski Hrvat znači samo biti rastrzan i odbačen. Ja sam u mnogim stvarima imao sreće, izborio sam se, nisu me samljeli u žrvnju, održao sam se na nogama. Završio sam fakultet, dobio posao u Slavoniji, imam osobu koja me trpi, stvorio mali krug pouzdanih ljudi, moji su kao i ja živi i zdravi... Ja sam se oprijedelio za stranu, jer mi je moral i savjest tako naložila, ali isto tako mislim kako nama koji smo došli sa strane  nisu trebali otežavati i ogađivati tu odluku.

Ne znam gdje se počela lomiti završna odluka o dolasku. Na Facebooku sam tražio i našao neke ljude iz davne prošlosti. Nakon početne euforije brzo je zamrla komunikacija, osim sa par osoba sa kojima bih razmijenio neku depresivnu, šaljivu, dosadnu priču iz svakodnevnog života ili školskih dana. „Dođi, dođi... neće ti biti ništa, čega se plašiš?" Onda bih ja krenuo tupiti svoju pjesmu i tako su išli dani, mjeseci. Imam prijatelja iz srednje škole (bili smo krvni neprijatelji u osnovnoj) sa kojim sam bio u kontaktu svih ovih godina, sa duljim ili kraćim prekidima. Izvukao mi je čak i neke papire. Ja sam bio spreman keširati veliku lovu kako bih sve po zakonu i službeno napravio. Odlučujući trenutak je bio u biti kada nam je zajednički prijatelj rekao kako uz moje ime ne stoji ništa za što bi me teretili, uhitili, razvalili, izmaltretirali sa pitanjima na koje znaju odgovore.

To je bio taj trenutak i informacija koja je prelomila taj strah od konačne odluke. Uzeo sam putovnicu, zapisao neke brojeve, ponio neke potvrde, najavio se prijateljima da dolazim. Želio sam ući u Vojvodinu i izaći sa nekim iz Hrvatske. U autu sam bio sa curom, prijateljem koji me je vozio sa dogovorom da se vrati idući dan po mene. Puno goriva, love, ali kad ideš prelomiti neku životnu odluku, onda cijena nije bitna. Kada smo prilazili granici bio sam napet, ali ne i uplašen, jer bez obzira na moj urođeni pesimizam osjećao sam kako neće biti kaosa. Sve je trajalo dva minuta, ušli smo, prešli tu crtu, ja sam malo urlao, malo mi je bilo čudno gledati srpsku zastavu, slušati govor, njihovu radio postaju.

Kako smo se približavali gradu, bio sam sve šutljiviji, promatrao daleke obrise. Kada smo ušli u prve ulice pokušao sam se orijentirati. Sve mi je bilo strano, sa vrlo malo poznatih orijentira. Parkirali smo auto u mojoj ulici, gdje sam živio toliko godina. Sama ulica mi je djelovala zapušteno, uža nego što sam je pamtio, pogledao sam brzinski kuću izvana, nisam osjetio ništa. Baš ništa. Nikakav izljev emocija, neka katarza, nešto što osjetiš nakon što devetnaest godina lupaš glavom kako to trebaš učiniti. Odveo sam ih do „Bossa" gdje smo ručali, otpratio ih do auta, uz dogovor kako se vidimo sutra poslijepodne.

Kada je auto krenuo, nije mi bilo svejedno, jer na trenutak je moj život kojeg vodim otišao sa njima. Ponovno sam prišao kući, susjedno dvorište je bilo puno smeća raznog oblika. Vidim kako mi je kuća pretvorena u niz novih stanova, jer je prostora za to bilo. Hodnik koji vodi ka ulazu je malo izmjenjen, pregrađen, zatvoren, dvorište i raspored u njemu isto nije onakav kakvim ga pamtim. Okrećem se i odlazim na mjesto susreta sa prijateljem kod kojeg sam trebao prespavati. Smješno je u čitavoj priči, što sam stalno govorio „Nađemo se kod pozorišta, tad i tad". Jadno je bilo dok sam na vrelom betonu praznog grada gledao neke cerade i ostatke nečega što je bilo pozorište, Yu fest, gdje su Šerbedžija, Krivokapić i ostali glumci tukli po rakiji. Nema više jednog od simbola grada, grčkih stubova neobične boje... Nema više, samo cerada koja skriva tko zna koji projekt, koji je pojeo tko zna koliko novca.Vidim Dom JNA, isto napušten, kao uvertira na zakrančane daske na „Beograđanci", simbolu potrošnje u doba prosperiteta. Od prosperiteta tolike građevine ostala samo razlupana stakla, daske, nagorjela fasada i klošar koji je na kartonu pokušao uhvatiti san.

Našao sam se sa prijateljem, došli su po nas dva frenda iz školskih dana, otišli na riblju čorbu kod jednog od njih. Bili su dobronamjerni, prijateljski raspoloženi, domaćin se trudio istinski. Ja sam pričao nekom mješavinom hrvatskog i srpskog kako ne bih previše bušio uši ljudima oko sebe. Pokušavao sam uzeti što mirniji stav oko dogođaja iz 90-ih, ne zamjerati se, ali i ne govoriti ono što ne mislim. Nije bilo nekih tenzija. Često sam se uhvatio kako ne znam što bih pričao.Čudno je to, devetnaest  godina života je prošlo, sa svim usponima i padovima, ali nakon 30-40 minuta nisam znao o čemu bih pričao. Ne mogu ni zamisliti kako bi tek bilo da je bila loša atmosfera. Izgleda da sam ja jedan od rijetkih koji je završio fakultet, iako sam bio među slabijima. Mnogi su propali financijski, duhovno, u alkoholnim isparavanjima. Koliko sam shvatio nitko nije zaglavio od metka u ratu, osim jednog kojeg se ne sjećam jer je bio drugi smjer. Pričali smo o profesorima iz srednje, neki su gadno zabrazdili u bolesnom smjeru, njihova stvar, njihov život, ali pokušati uvlačiti nekoga kome si bio učitelj je jednostavno loše. Mnogi su već otišli sa ovog svijeta.

Nastavili smo na večer piti pivo u gradu. Imao sam osjećaj da se sva cirkulacija ljudi događa oko „Bossa" i „Stare pizzerije". Cure su bile izrazito lijepe, doduše nisam vidio neke vršnjakinje, ali zapelo mi je za oko da sve na nogama nose neki mutant izmjeđu cipele, čizme i sandale. Ostatak grada mi je djelovao nekako mrtvo, suženo, pusto, siromašno, zapušteno. Bilo je ljudi, nešto po kafićima, ali kao da nije postojao noćni  život sa nekim događajima. Iskreno, grad u kojem ja živim ima još gori noćni život, u kojem ni  ne učestvujem, pa nisam baš mjerodavan za komentare, ali praznina se može osjetiti. Kasno noću smo otišli spavati.U stanu je bilo + 40. Životni prostor moga prijatelja meni je bio jako depresivan, nisam mu htio ništa reći. Bio je, kao i sad što je, jedan od najvećih talenata struke. Mogao je imati gajbu kakvu poželi, love, zanimanje, ali drži se u nekom svome filmu punog analize i samoanalize, koju razumijem , ali ponekad teško pratim. Pati od gadne nesanice, kao i ja.

Zaspao sam  negdje oko šest, na nogama sam bio pola sata kasnije, jer nisam mogao više ležati i nespavati. Izašao sam u grad koji je bio još prazan. Čekao sam prijatelja iz vrtićkih dana kojeg sam sa vremena na vrijem kroz zajednički život znao maltretirati onako kako to već djeca rade, nemilosrdno. Nismo bili u kontaktu svih ovih godina, otprilike sam znao djelove njegovog života. Sjedili smo u kafeu dok su nas komarci razvaljivali, čekajući famoznih devet sati kako bi konobar došao. Njegove kćerkice su sjedile i šutjele. Ispred mene je sjedio čovjek kojeg je dobrano nagrizla egzistencija i još više ostavština 91. godine. Od jednog uplašenog, miroljubivog dječaka nije ostalo ništa. Nakon svega što je doživio i preživio, mislim da se još dobro i drži. Stukao je pivo u rano jutro, sutra će već ogorčen raditi u tvornici gdje dobiva minimalac, a ponekad vjerojatno ni to.Jedan od desetine tisuća mladih koji su bačeni u rat u ime stvari koje sa svojih osamnaest godina nismo ni znali što znače. Mogućnost izbora nam je bila sužena do krajnjih granica. Neki su uspjeli izaći iz toga donekle tjelesno i duhovno neokrznuti, velika većina nije.

Kada mi starije generacije kažu kako je bilo dobro u Yugi, uglavnom pomahnitam. Toliko nam je bilo dobro da su nekih 250.000 ljudi završili pod zemljom u koju smo se zaklinjali duhom bratstva i jedinstva. Previše krvi, patnje, smrti, razaranja je prošlo ovim prostorima da bi se moglo pričati o lijepim vremenima. U komunizam nisam vjerovao jer sam bio balav. U demokraciju i slobodu koju nam sada serviraju  ne vjerujem jer sam samo jedan u nizu razočaranih i ogorčenih, jer još uvijek imam dovoljno mozga shvatiti igru. Pitao me kada ću ponovo doći, već onda sam znao kako neću uskoro. Rastali smo se kao i što smo se sastali, bez patetike i velikih riječi. Odbauljao sam do „Bossa" gdje sam se našao sa dvije drage prijateljice. Malo su se promjenile u licu, postale su mame, rade, više manje su sretne i zadovoljne. Ja sam nešto drobio o svome poslu, životu u Hrvatskoj, vukao neke usporedbe. Opet sam se ulovio da ne znam što bih rekao, ali bilo nam je drago što se vidimo nakon toliko godina. Otišao sam na Radijalac kako bih potražio čovjeka sa kojim sam studirao u Zagrebu, bio ponekad cimer, bili u istome gradu. Dok sam tražio ulicu sa užasom sam gledao one dvije najveće i najružnije zgrade, oličenje socijalističkog mastodonta.Bio sam jedva pola sata, cugnuo sam malo i vidio da drži nos iznad površine. Još uvijek  buntovnik, neovisni umjetnički duh koji na sreću realno i trezveno sagledava situaciju. Ne živi u oblacima, to može zahvaliti dobroj životnoj školi.

Već kod njega sam poslao prijatelju sms u Hrvatsku da krene ranije i da me pokupi na istome mjestu. Nisam više znao što bih sa sobom tamo. Nisam znao gdje otići, koga vidjeti, vrtio sam se u krug. Devetnaest godina sam čekao trenutak dolaska, a nisam izdržao ni 24 sata. Nije to bilo razočarenje, neka praznina, želja za maknut se, kada osjećaš da ne pripadaš tamo ni u kojem obliku.

Došao sam na mjesto sastanka skoro tri sata ranije. Došao sam ponovo do kuće,dodirnuo zid. Ušao u hodnik i dva puta zakoračio prema dvorištu, ali sam se okrenuo i otišao. Čuo sam neke glasove, nisam bio raspoložen za razgovor sa ljudima sa kojima sam živio toliko godina. Onaj osjećaj kada želiš nekog vidjeti, ali te nešto zaustavlja. Znao sam razlog te svoje reakcije i grizlo me, što na putu, što u samome gradu. U tome dvorištu sam bio prijatelj čovjeku, kao i on meni, ne računajući loše faze koje smo imali. Išli u osnovnu, srednju školu, na pecanje, do kasno sjedili u bašti i raspravljali o glupim i manje glupim pubertskim stvarima. Tu je bila i njegova sestra koja me uvijek prihvaćala. Kratki spoj je nastao kada sam nestao iz njihovih života zbog životnih okolnosti, drukčijeg puta. Bili smo bez kontakta svih tih godina, zadnjih dvije smo uspostavili ponovo. Jedan od najvažnijih razloga za dolazak su bili oni. Zaboljelo me kada sam mu pisao kako razmišljam, spremam se, skupljam novac, informacije za napokon doći. Na početku je bilo nekih reakcija, ali u zadnjih mjesec-dva dana nikakve reakcije, rečenice, potpore više nije bilo. Da meni netko koga nisam vidio toliko godina napiše da dolazi a ja na to ne napišem ni jednu rečenicu znao bih kako sam tu osobu povrijedio. Napisao sam poruku par dana prije dolaska, u stilu kako nisam posve siguran u odluku o dolasku, ali da je trenutak  ipak došao. Čekaj me u nedjelju u našem dvorištu, u toliko i toliko, javi sestri, idemo se naliti u ime starih dana. Nikakva reakcija, rečenica, odgovor, potpora.

Ja mogu trčati za nekim ljudima određeno vrijeme jer su mi prijatelji i znače mi nešto, jer su dio moga života. Dođe trenutak kada više ne mogu i ne želim, jer za mene je prijateljstvo obostrano davanje dobre volje. Nisam želio ući u dvorište i objašnjavati njegovim roditeljima da se ne želim vidjeti sa njihovim sinom, jer očigledno neka iskrena želja sa njegove strane vidjeti mene nije postojala. Ja sam mu došao pred noge, riskirao neke stvari, napravio puno toga kako bih došao i napokon se vidjeli, ali on se nije udostojio napisati jednu rečenicu koja bi mi bila dovoljna, u stilu „Seronjo, napokon stižeš". Par udaraca po tipkovnici u ime svih tih godina. Svi se mi mjenjamo, svi i imamo problema u životu, ali... Sjedio sam na vrelome suncu u parku u kojem sam kao mali igrao nogomet. Park je isto bio izmjenjen, samo su laste u pukotinama crkve ostale iste u svojim vratolomijama na nebu. Nervozno sam pogledavao na somborski put, čekajući da se ukaže auto zlatne boje. Gledam  svoju ulicu i čekam odlazak u svoj novi život.

Dolazi frend, ima želju cugnuti Jelen pivo. Nisam baš sretan, jer utakmica traje, a rezultat po Srbiju nije dobar. Gledam grupice Roma kako se vrte okolo. Sjedamo u auto, nisam se ni osvrnuo, obrisao sam ono malo slika koje sam snimio na fotoaparat i čekao granicu. Na granici čovjek pogledao putne isprave, poželio sretan put, a ja imao noćne more godinama od te situacije na granici.

Prelazimo Dunav. Komarci u duhu bratstva i jedinstva razvaljuju podjednako i sa jedne i sa druge strane. Ulazim u stan prazan i bezvoljan. Ukopčao sam računalo i vidim kako je on line čovjek kojeg sam toliko htio vidjeti. Pitao me jesam li bio u Subotici? Kada sam mu odgovorio potvrdno, naravno, on je išao po meni skakati kako sam ja čudak, kako da sam htio ga naći bi ga našao, kako mi je poruka bila neodređena i sve ostale stvari koje bi mi dale do znanja kako sam ja kriv. Rekao sam mu što mislim i nisam osjetio ništa osim praznine. Grad kojega se sjećam više ne postoji, prijatelja kojega sam imao izgleda više nemam.

Sjedim u stanu i ne osjećam ništa, a to je najgore u čitavoj ovoj priči...

(Fotografije uz tekst samo su ilustracije)

Hozzászólások

Hozzáadás Keresés

Anšelko   |78.30.165.xxx |08-08-2010 06:52:07 Odličan tekst prijatelju , mada se ipak nadam da ćeš još koji put navratiti Hozzászólás | Felejj

Hozzászólás
Név:
Email:	do not notifynotify
Website:
Tárgy:
UBBKód:	-szín-világoskékfeketekékrózsaszínszürkezöldvilágoszöldbarnasötétkékolivaszínlilapirosezüstzöldeskékfehérsárga -nagyság-aprókicsiközepesnagyóriás
	Please input the anti-spam code that you can read in the image.

 

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."