Mađarizacija započeta prije 1848. godine, nastavljena tijekom revolucionarnih gibanja i, kasnije, po sklapanju austro-ugarske i hrvatsko-ugarske nagodbe, te za vlade Tisze Kálmána i nakon njega, razbuktala se u besprimjeran asimilacijski pritisak na cjelokupno nemađarsko stanovništvo. O razmjeru i agresivnosti odnarođivanja među ovdašnjim Hrvatima svjedoče podaci prema kojima Subotica 1788. ima oko 20 tisuća stanovnika, od čega su nešto više od 17 tisuća Dalmati odnosno Iliri, da bi se ovaj odnos dramatično preokrenuo, te je 1850. godine od bezmalo 49 tisuća stanovnika Subotice tek oko 14 tisuća sebe nazivalo Dalmatima, kasnije Bunjevcima. Bez ostatka prihvaćajući Strossmayerove ideje, Ivan Antunović je poticao političku i kulturnu integraciju Bunjevaca i Šokaca sa matičnim narodom, predlažući prihvaćanje hrvatskog književnog jezika, njime se i sam služi, budući da je sve pokušaje standardiziranja bačke bunjevačke ikavice smatrao ne samo upitnim, već i uzaludnim pothvatom. Zagreb je držao kulturnim središtem svekolikoga hrvatstva, pa tako i svih Bunjevaca i Šokaca i nije se slagao sa onima koji su zagovarali izdvajanje Bunjevaca kao nekakve posebne etničke skupine, različite i od Srba, i od Hrvata. No, budući da je bio privržen Strossmayeru, u jednom je razdoblju, ipak, podržao njegov pokušaj stvaranja južnoslavenskog zajedništva što će kasnije - napose, sve do danas - na svoj način ići u prilog onima koji perpetuiraju zabunu i ovisno o razdoblju podjele, kad na Bunjevce Jugoslavene, kad na Bunjevce Srbe, ili samo Bunjevce, s jedne i bunjevačke Hrvate, s druge strane.

Nakon 1918., a potom 1945. i 90-tih, uvijek bi se pokazalo da jezik, govorni i pisani, nije samo medij komunikacije nego sredstvo kojim vlastodršci i institucije nameću i šire svoju ideologiju i utjecaj. Od vremena formiranja hrvatske nacije (mađarske i srpske, također) jezik je imao ulogu potvrđivanja pripadnosti, a putem njega uspostavljenoga nacionalnoga identiteta slijedilo bi potom ostvarivanje svih prava. Upravo iz tih razloga Bunjevcima i Šokcima, kao pripadnicima hrvatskog naroda, prvo Mađari, a zatim i Srbi nastoje osporiti sposobnost da na svome, hrvatskom jeziku mogu ostvariti visoku kulturu, budući da se još u vrijeme buđenja nacionalnih pokreta pokazalo da je izbor jezika i kulturnog identiteta, istovremeno bio i politički izbor. Odabiranjem jezika pojedinac se odlučivao za pripadanje određenoj naciji, pa je izbor manjinskog jezika i kulture ujedno predstavljao i izbor položaja, uključujući i manjinski koji je i tada, a i danas najčešće značio nemogućnost afirmacije u poslu, na općem stvaralačkom planu i u široj društvenoj zajednici. Nije li i to jedan među važnijim razlozima koji ne prestaje uzdrmavati identitet Hrvatima u vojvođanskom podneblju? I kako danas na sve ove izazove - odgovaramo?

(Okrugli stol - Subotica, 28.-29. siječnja 2010.)

Hozzászólások

Hozzáadás Keresés

Hozzászólás
Név:
Email:	do not notifynotify
Website:
Tárgy:
UBBKód:	-szín-világoskékfeketekékrózsaszínszürkezöldvilágoszöldbarnasötétkékolivaszínlilapirosezüstzöldeskékfehérsárga -nagyság-aprókicsiközepesnagyóriás
	Please input the anti-spam code that you can read in the image.

 

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."